Blog

Maša Kolanović

Ulomak iz Dnevnika intimnog čitanja objavljenog u časopisu Forum (7/9, 2020., str. 1042. – 1053.).

Dok čitam Ferrante, ne čujem glas književno-znanstvenog superega koji mi kaže, kako je to formulirao Antony Easthope, ”pazi, to znači nešto drugo!”. Ne, to je baš to, jednostavno moćna Ferrante. Tekst se izravno obraća utrobi s razornom snagom afekata i pitkom jasnoćom koja nipošto nije plitka. Ali, čekaj malo, opet se pobunio onaj akademski superego: što meni zapravo radi ovaj tekst? Nisu li romani Elene Ferrante vrhunski bešavni oblik postmodernističke književnosti? Tzv. ”visoko” i ”nisko” kao dvije genijalne prijateljice? Nije li ovo savršena manipulacija mojim čitateljskim žudnjama, nisam li ja, doktorica za književnost kapitulirala pred virusom? Kog briga, daj mi još.

Američki pisac i umjetnik Austin Kleon na svom je blogu tijekom pandemijske krize izazvane koronavirusom imao prigodnu objavu u kojoj je usporedio različite primjere načina širenja zaraze i načine širenja umjetničkih utjecaja i umjetničke popularnosti. Tako, primjerice, dijagram širenja SARS-a nevjerojatno nalikuje dijagramu širenja kubizma i apstraktne umjetnosti dok dijagram širenja modernističkih utjecaja jezivo nalikuje dijagramu širenja pandemije koronavirusa… U nizanju ovakvih usporedbi, spominje Kleon i fenomen ”zaraze” jazzom neposredno nakon pandemije Španjolske gripe 1918. u New Orleansu, gradu koji je tada slovio kao ”najnezdraviji grad na svijetu”. Niz je ovakvih začudnih primjera koji virus kao ”submikroskopski patogen koji se reproducira unutar živih stanica organizma” pokušavaju metaforički povezati s kretanjima u najvišim sferama ljudske kreativnosti. Kleonova objava nagnala me na razmišljanje o metafori čitanja kao zaraze, a izravan povod je bio čitanje na hrvatski svježe prevedenog romana Elene Ferrante ”Lažljivi život odraslih”. Nebrojeno puta sam pomišljala kako čitanje samom svojom pojavom nalikuje na neko bolesno stanje organizma. Čitam, primjerice, kičme savijene nad knjigom za radnim stolom, čitam škiljeći, opuštena poput želea na naslonjaču s knjigom u ruci koja nalikuje infuziji zabodenoj u moje vene. Čitanje pak u ležećem položaju, najbolesniji je način čitanja uopće. Neki će u tom prizoru vidjeti vrhunski izraz užitka čak i dekadencije koji će ih možda asocirati na stare Rimljane koji su jeli ležećke. Mali pomak u perspektivi isto tako može na vidjelo iznijeti potpunu ukočenost tijela svedenog tek na glavu i knjigu u nekom vidu praiskonske bežične veze. Kada bi trebalo osmisliti grb pasioniranog čitatelja, ja bih predložila lubanju i knjigu kao hamletovsku metaforu vraćenu nazad kao loptu samoj praksi čitanja. Doista, u čitanju ležećke pred utrnulim čitateljem samo još nedostaje toplomjer, šalica čaja i kakav lijek koji ionako neće izliječiti groznicu, neće spriječiti zarazu. Uostalom, koliko sam samo puta doista fizički bolesna gutala neku knjigu, kao da je lijek. Jednom sam tako da odagnam misli pred neugodnu operaciju u svojoj bolničkoj sobi čitala tekst, nikad objavljen rukopis romana moje drage prijateljice. Tekst je bio isprintan na papiru. Na dvije hrpice sam dijelila pročitane od nepročitanih listova. Moja bolnička cimerica, starija žena s velikim i teškim životnim iskustvom iza svojih godina mi je rekla: ”Dijete, pa ti si se razboljela jer previše čitaš”. U jednom kasnijem telefonskom razgovoru, kada je najgore bilo iza nas, upitala me: ”Jel još uvijek onoliko puno učiš?” Učenje je, dakako, bilo samo druga riječ za čitanje. Glava i knjiga jedine su dvije stvari bez kojih ne mogu ili koje bih, kako se to popularno kaže, ponijela na pusti otok. A upravo sam se na jednom dalmatinskom otoku, davne 2015. prvi put susrela s Elenom Ferrante. Ponijela sam tada na odmor njezin roman ”Dani zaborava” nakon čijeg čitanja više ništa u mom životu neće biti isto. Tim romanom kao da sam otvorila Pandorinu kutiju pa su se opasno izmiješale granice teksta i svijeta i nakon podulje stanke, osjetila sam da je vrijeme da i ja napišem priču. Doista, najintimniji doticaj s  nekim tekstom za mene je onaj nakon kojeg moram i sama nešto napisati jer previše se toga uzburkalo, previše je toga uskuhalo u meni kao u pretis loncu i jedni način da to riješim je da pustim paru van. A rijetke su i dragocjene takve prilike. ”Dani zaborava” bili su jedan takav tekst. Tekst o transformaciji svijesti povrijeđene žene, prevarene i ostavljene na mene je ostavio dubok dojam. Emocije u romanu Ferrante pripovjedno su oblikovane kao snažan udar boli koji čitatelj gotovo može i fizički osjetiti i dobiti uvid u iskustvo koje ne mora nužno proživjeti da bi kroz njega gotovo ritualno prošao i na trenutak osjetio ono što osjećaju njezini likovi, redovito osebujne žene koje život nije štedio po mnogim pitanjima. Takva plastičnost emocija bila je za mene do tada neviđena u pripovjednom tekstu, osim ako nisam bila previše zatravljena, toliko da sam uz ”Dane zaborava” možda i sama zaboravila koliko manipulativna može biti književnost u najboljem i najgorem smislu. Nakon ”Dana zaborava”, uslijedila je napuljska tetralogija, remek djelo u čijem je narativnom središtu odrastanje dviju prijateljica na jugu Italije u, kako bi to formulirao britanski  povjesničar Eric Hobsbawm, ”interesantnim vremenima” druge polovice 20. st. Pripovjednu bujicu tetralogije nosi silina i intenzitet prijateljstva dviju junakinja, Elene Greco i Lille Cerulo koje je obavito kapilarnom mrežom napetih pripovjednih rukavaca i sekvenci bujne melodramatske mašte. No, tetralogija iako po mnogim svojim segmentima nalikuje žanru romanse, zapravo je romansa smrvljena u komadiće u kojoj svaka nada za sretnim završetkom okrutno umire pred čitateljevim očima. Napuljska tetralogija, ta ”enciklopedija ženskih života”, kako ju je nazvala Maša Grdešić, rašiva koloplet najbolnijih ženskih pitanja među kojima svakako prednjači ono o ulozi obrazovanja kao prijeko potrebnom oruđu ženske emancipacije. Može se bez zadrške reći kako je riječ o vrhunskoj feminističkoj književnosti u kojoj pripovijedanje bez imalo uljepšavanja i romantiziranja u furioznom ritmu prodire u prljave, mračne i ponižavajuće, ali i blistave trenutke junakinja od njihova djevojaštva do poznih godina. Istodobno i ne manje važno, tetralogija je velebni prikaz radništva u Italiji u drugoj polovici 20. st., točnije uvjeta života radničke klase koji su neumitno i okrutno oblikovali rodne pozicije junakinja pri čemu je izbor vrlo često samo iluzija ili tek gorko stečeno pravo. Iščekivanje nastavaka napuljske tetralogije u sjajnom prijevodu Ane Badurine, pretvorilo se u groznicu. No, ja sam tek jedna od zaraženih. Tu su milijuni čitatelja diljem svijeta i svi skupa smo dijelom fenomena koji među čitateljima i nakladnicima ima svoje prigodno ime: ”Ferrante Fever”. Moji primjerci tetralogije posjetili su mnoge domove, bili u mnogim rukama kao prijeko potrebna infuzija. I dan danas nisu u mojoj biblioteci, već putuju iz ruke u ruke, a ja ih tu i tamo pomilujem onako ishabane, nabubrene od neke prolivene tekućine pa ih onako polovne proslijedim dalje. Sintagma ”genijalna prijateljica” odavno je u intimnom leksikonu mene i mojih prijateljica i svi vrlo dobro baratamo ovim skrivenim kodom. Nakon tetralogije, Profil je objavio ”Mučnu ljubav”, prvi roman Elene Ferrante, napisan prije tetralogije i prije ”Dana zaborava”. Ovaj komorni i mučni roman, vratio je silnice pripovjedne imaginacije i preokupacije ovih kasnijih romana obrnutim putem natrag u samo srce tame priče o ženama, točnije o mučnoj ljubavi između majke i kćeri. Ferrante je nakon toga nakratko utrnula, novi prijevodi nisu bili na vidiku… A onda me kao grom iz vedra neba ošinula vijest o pripremi prijevoda njezina novog romana ”Lažljivi život odraslih” na hrvatski. Moja urednica, a prije svega prijateljica Adriana Piteša, znajući za začahureni virus Ferrantice koji nosim u sebi, javila mi je tu vijest na jesen 2019. u trenutku kada je svijet još bio bezbrižan od koronavirusa, a sve ono što će uslijediti u proljeće 2020. bio je nepoznati scenarij kakve daleke distopije. No, veza između romana i pandemije bila je višestruka. Naime, prijevod na hrvatski istovremeno s prijevodima na brojne svjetske jezike trebao je biti objavljen 9. lipnja, ali je zbog pandemije solidarnim dogovorom svjetskih izdavača sve prebačeno za 1. rujna 2020. Na tragu blasfemičnih metafora kakve arhivira Kleon, mogu kazati da je iščekivanje prijevoda romana gotovo poprimilo napetost iščekivanja pronalaska cjepiva protiv koronavirusa. U trenutku dok ovo pišem, pouzdano cjepivo još nemamo, ali zato imamo novi roman Elene Ferrante, opet u maestralnom prijevodu Ane Badurine. I to nam nitko ne može oduzeti.

”Lažljivi život odraslih” dostojan je veličine napuljske tetralogije, čak joj je i po mnogočemu sličan, ali ovoga se puta u središtu radnje nalazi adolescentica Giovanna Trada koja odrasta u Napulju tijekom 90-ih godina 20. st. Tankoćutna Giovanna ima gotovo idealne startne pozicije za lansiranje u svijet odraslih: materijalna zbrinutost, brižni otac i majka koji su liberalni intelektualci slobodarskog duha, prijateljice s kojima razvija uzbudljiv svijet…No, ta se gotovo idealna građanska freska okrutno mrvi na sitne komadiće. Zapravo, to se već dade naslutiti samim načinom pripovijedanja koje kombinira prvo i treće lice, u kojem se ”doživljajno ja” čas nalazi u prošlosti, čas je odmaknuto i to sve pripovijeda iz neke udaljene vremenske distance koja sluti zlu kob. Opet su kao i kod malodobnih Elene i Lille, rodna i dobna struktura likova prikazani u svom uznemirujućem i okrutnom licu, a klasa pleše između dva Napulja, onog umivenog, privilegiranog i licemjernog i onog zapuštenog, oronulog, punom neukroćenih strasti i kostura iz ormara. Uz Giovannu, lik koji plijeni čitateljsku pažnju je nenadmašna teta Vittorija, jedan od onih predivnih ”frankenštajnovskih” figura koji su čas veličanstveni, čas monstruozni, čas neviđeno nježni, čas brutalno okrutni, a čitatelj i nakon pročitane knjige ne može sa sigurnošću reći je li Vittorija gnjusan i manipulativan ili pak predivan autentični lik, beskompromisan u svojoj istini i strastima. Sve to ovako opisano bitno reducira onu prepoznatljivu plastičnost u oblikovanju likova koji gotovo da hologramski plešu pred čitateljevim očima. Ostale detalje ove iznimne priče neću otkrivati, već samo učinak koji je ona imala na mene. Opet sam izgubila kontrolu nad samom sobom u vremenu i prostoru te ogolila svoje postojanje na glavu i knjigu. Najporaznije u cijeloj priči jest to da su pod udarom afekata, moji racionalni književno-teorijski aparati nesretno klizili niz moje ruke, kao kakvo beskorisno oruđe. Dok čitam Ferrante, ne čujem glas književno-znanstvenog superega koji mi kaže, kako je to formulirao Antony Easthope,  ”pazi, to znači nešto drugo!”. Ne, to je baš to, jednostavno moćna Ferrante. Tekst se izravno obraća utrobi s razornom snagom afekata i pitkom jasnoćom koja nipošto nije plitka. Ali, čekaj malo, opet se pobunio onaj akademski superego: što meni zapravo radi ovaj tekst? Nisu li romani Elene Ferrante vrhunski bešavni oblik postmodernističke književnosti? Tzv. ”visoko” i ”nisko” kao dvije genijalne prijateljice? Nije li ovo savršena manipulacija mojim čitateljskim žudnjama, nisam li ja, doktorica za književnost kapitulirala pred virusom? Kog briga, daj mi još.

Ukočena kao mrtvac, utrnuta tijela ležim pred Ferrante, u pozi bezuvjetne predaje. Roman na trenutak u ruke oprezno uzima moja mama. I nije trebalo proći okretanje svega par listova da mi kaže kako je odlučila prestati čitati ono što upravo čita i da se baca na Ferrante. Nismo ipak trebale rezati knjigu nožem kao majka i kći, one dvije glasovite čitateljice napuljske tetralogije, rasporene u svojoj žudnji. Jedan, dva, tri, četiri… Zaraženi. Ima nas još.